SOLANGE – monodrama – Kazališne trupe LOSOS

Opis

SOLANGE – monodrama – Kazališne trupe LOSOS

“SOLANGE”

Iluzije. Snovi. Sanjati.Sanjati kao sluškinja o moći gospodarice, o crncima. Sanjati iza paravana u Gospođinoj spavaćoj sobi ili na Gospođinom balkonu.Sanjati znači i sanjati samoga sebe. Snovi su ogledalo u koje se možeš  pogledati i u njemu ništa ne vidjeti. Zato trebaš nekoga tko
će te sanjati. To je kao da bi se sam sanjao u toj osobi.

Ako te nitko ne sanja, onda si apstrakcija. Apstrakcija si i ako te netko sanja. Tko namjerno sanja, ne vidi. Vidjeti je teško i kad ne sanjaš. Tada namjerno spavaš. Trebalo bi naučiti gledati za vrijeme spavanja.Nitko ne želi biti apstrakcija, jer je to skandal. Zato se apstrakcija pretvara da to nije. Pretvara se i pred samom sobom.

Postoji li kraj tome pretvaranju? Da, kad pobijediš samog sebe. Tad se više ne pretvaraš, jer
sad znaš da se pretvaraš. Prestao si se igrati da bi se igrao!

JEAN GENET (1910-1986) sigurno je jedna od najfascinantnijih ličnosti u francuskoj književnosti 20.st. Bio je suvremenik egzistencijalizma, ali djela su mu više vezana uz tradiciju koja potječe od markiza de Sadea, nego na apsurd, kako je to mislio Camus.

“Sveti Genet, lakrdijaš i mučenik”; i Sartre se namučio. Genetov život začuđuje još više nego njegovi tekstovi. Majka ga se odrekla još dok je bio beba, pa mu se učinilo prirodnim da taj njen čin
uveća ljubavlju prema dječacima, a tu ljubav ljubavlju prema krađi, krađu da pojača koketiranjem sa zločinom ili zločinom samim.

“Tako sam se odrekao svijeta koji se odrekao mene” piše Genet u “Dnevniku lopova”.  Socijalna pomoć dala ga je na skrb seljačkoj obitelji koju je potkradao, pa su ga u dobi od 10 godina smjestili u popravni dom.  Odande je pobjegao u Legiju stranaca koju je odmah napustio. Živio je od krađe i prostitucije, lutao je iz jedne države u drugu, iz zatvora u zatvor. Malo po malo, sve više je upoznavao svijet sa ruba
društva. Prostitutke, svodnici, homoseksualci, sitni lopovi, kriminalci i ubojice postajali su junaci njegovih osebujnih romana: erotičnih, skandaloznih priča natopljenih raskošnom poezijom koja ga je odvela u teatar. Genetovi likovi potječu iz svih društvenih slojeva, imaju svoje običaje, raspoloženja, pravila, hijerarhiju, svoju mafiju. . .

Pisati je navodno počeo u zatvoru, kad je ušao u 30-tu godinu života. Odbačen od društva i istovremeno proklet od svoje braće kriminalaca, jako je patio zbog samoće. U samoći pisati – znači živjeti.
Od svih prognanika koje je postavio na svoju scenu, samo je on sam pobijedio. Počeo je s poezijom, ali se brzo okrenuo prozi. Između 1940. i 1948. napisao je četiri romana: “Naša gospa od cvijeća”, “Čudo od
Ruže”, “Svečani ukop”, i “Kavga u Brestu”. Sve priče su duboko autobiografske. Poslije “Starinskog nadzora”(1947), njegovog prvog kazališnog  komada, napisao je seriju dramskih djela koja su ostavila neizbrisiv trag u francuskoj i svjetskoj književnosti. U “Sluškinjama” (1947), “Balkonu” (1956) i u
“Paravanima”(1961) Genet ostvaruje svoju koncepciju ritualnog teatra. Ne skriva svoju sklonost
prema svetom, svoju zadivljenost obredom mise, svoju težnju bogohulnoj svetosti. Igra stvarnosti i privida postaje sve više suptilnija. Likovi,  prokleti na ovaj ili onaj način izbjegli su u kazalište čiji
rituali im omogućavaju da ovjekovječe djelo kojeg nisu sposobni ostvariti u “tome što vi zovete životom”. Rastapajući sadašnjost i ne razlikujući je od privida, Genet je poput vihora raspršio poslijednja
zrnca prašine naturalizma sa francuske scene. Ponovo ga je udomio u svom kraljevstvu mašte i dao mu da sluša njegov, genetovski jezik, bolno životan. To je jezik koji drsko zauzima svoje mjesto gdje god stigne: kako na ulici tako i u predsjedničkoj rezidenciji.
“Živim kao na konju. . . Ulazim u život drugih ljudi kao što španjolski vitez ulazi u katedralu”.

BLANKA BUKAČ KRZNARIĆ rođena je u Zagrebu gdje je završila osnovnu školu, VII. gimnaziju (kulturno-umjetnička struka), studij francuskog i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i studij glume na Akademiji dramske umjetnosti, također u Zagrebu.

“Solange” je njena prva samostalna predstava u kojoj se okušala ne samo kao glumica nego i kao redateljica, dramaturginja, scenografkinja, kostimografkinja, kao oblikovateljica svjetla, rekviziterka, organizatorica, PR, marketing i prodajna managerica.

“Solange” je igrana po sobama Akademije, na Festivalu studentskog teatra u SKUC-u (dvorana kina Forum, 18.1.2000.)  Na francuskom je “Solange” izvedena na Međunarodnom festivalu studentskog i profesionalnog teatra u Casablanci (rujan, 2000.) u zagrebačkom MM centru povodom Tjedna frankofonije (22.3.2001.) Gostovala je na Festivalu komornog teatra “Zlatni lav” u Umagu (31.7.2001.)
Ponovno je igrana na francuskom u okviru Festivalskog kluba Samoborskih glazbenih jeseni (11.10.2001.) sa scenografijom dobivenom ljubaznošću Muzeja grada Samobora.
Tijekom 2001.i 2002. sa “Solange” je Blanka nastupala po Francuskoj (Besancon, Lyon, Dijon,Cannes, Marseille, Nice, Paris, Limoges i Avignon). 4.4. 2002. Mamut scena GDK Gavella povodom 80-te godišnjice osnutka Francuskog Instituta u Zagrebu.

“Solange” je monodrama, zamišljena kao nastavak drame “Sluškinje” Jean Geneta.

Kostim

Solangeina haljina nije bijela. Ne, to nije haljina koju je Gospođa nosila nekih večeri na ples u Operu,
usprkos prigovorima Solange.Nije to ni ona bijela haljina koju je Solange imala jedne večeri kad je glumila Gospođu (spomenuto u “Sluškinjama”) Iako dospijeva do ceremonije duhovnog vjenčanja, ona neće uspjeti sa nevinosti.  Solange nema više nikoga. Stvarno je sama.Odjevena je u dvije haljine (podvojenost njene stvarnosti, ali i ličnosti) crnu i crvenu. To je simbol pobune. Vojnici i svećenici. Neprestana borba, gorljiva ustrajnost.Žrtva.  Crna haljina koju nosi preko crvene od laganog je, prozirnog materijala. Dvostrukog je preklopa, krojena od četrnaest komada. Crvena haljina ima ušivenu
zlatnu nit na prsima, oko ruku i vrata, kao ratna zastava.

O režiji i nakani režije

Ne istražujem samo poremećenu psihologiju, narušene odnose, duševni, emocionalni i mentalni poremećaj, nego i samoću i žrtvu. Samoća je individualna, to je čudesna vlastitost. Gospođa, samoća i njena veselost. Patnja podvojene ličnosti. Solange neurotično pokušava osloboditi se svoje mržnje prema Gospođi, mržnje koja joj je zatrovala život i koja je ubila njenu sestru.Kad zamišlja da ubija Gospođu, ona nesvjesno pokušava uništiti jedan dio same sebe. To je dio kojim se odavno poistovjećuje sa Gospođom. Claire, njena pokojna sestra, napravila je istu stvar. Međutim Claire nije uspjela podnijeti pritisak,prazninu i bol. Gospođa kao da je ukrala taj dio Solangeine osobe i zato je Solange ludo obožava. Ovdje se pojavljuje slika svetosti. Ta je slika izokrenuta i istinitija nego druga, konvencionalna.
Ulazimo među suprotnosti koje prodiru jedna u drugu, koje se ujedinjuju. Upravo ti zanosi čine sliku svetosti istinitom. Solange je zarobljena u svom, gotovo potpuno izgubljenom identitetu. Bolesna
je od intenziteta frustracija. Iscrpljena je, jer je mržnja postala smisao njenog života. Ima li ona uopće izbora? Poslije smrti sestre ona više ne vidi budućnost. Dvije sestre imale su samo jedna drugu.

Jeli Solange osuđena na svetost? Zna da će policija otkriti da su pisma krivotvorena. To je bila njena
ideja, a Claire ih je napisala kako bi se osvetile Gospođi, tako da Gospodin završi u zatvoru. Solange zna također da je Gospodin pušten da se brani sa slobode i da može stići svakog trenutka sa Gospođom i policijom. Dakle, to je situacija krajnje napetosti i čekanja. I stanje afekta. U prvom trenutku, nakon Clairine smrti, Solange nije znala što bi. Pokušavala se koncentrirati. Znala je da se mora pripremiti na posljedice svoga i Clairinog čina. Ponaša se opsesivno-kompulzivno. Prisiljena je nastaviti obred. Nastavlja igrati igru koju je igrala sa svojom sestrom. Njena igra Gospođe nije samo potreba da nađe drugi identitet, već također i izraz društvenog (klasnog) bunta, koliko god je Genet to izbjegavao. Jedan dio Solangeine ličnosti je ukraden, oštećen, uništen možda do kraja. Taj dio utječe na ostatak njenog karaktera i malo po malo ga deformira. Solange toga nije svjesna, posebice kad igrajući Gospođu govori o slugama. U transu je. Solange se može smijati iskreno i slobodno. Gospođin smijeh je iskren smijeh. Sluškinja se smije luđački, histerično. Njen smijeh je kao izubijan. To je smijeh rođen iz drame: poput krika boli. Zbrka, nered, gomila odjeće razasute po sobi poput komadića materijalizirane mržnje. Solangeine emocije su poremećene, idu iz krajnosti u krajnost, oscilacije su učestale, sve intenzivnije i
brojnije. Situacija na kraju izmiče kontroli. Solange ostvaruje svoju zamisao: napravi požar u stanu.

Uloga glasa od presudne je važnosti. Potrebna je cijela jedna tonska skala, možda čak i dvije,
kako bi se izrazile sve te emocije, njihovi srazovi, previranja.Ovdje izranja slika džungle sa svim njenim stanovnicima koji zastupaju sve te emocije. Nažalost, nitko se više nije u stanju prepoznati u nikom.
Svatko zauvijek ostaje zarobljen u svom zadanom identitetu ili čak u više nametnutih ili potrebito, nagonski stvorenih identiteta.

Sva Solangeina nastojanja su uzaludna zato što su apsurdna. U situaciji i stanju u kojem se nalazi ona može još samo podmetnuti požar u stanu. Zarobljenica svojih osjećaja, ona zatvara samu sebe u pakleni kavez. Gubi zdrav razum. Njen um gubi moć da je na vrijeme upozori na greške, pomake i odmake. Odlučila je uništiti Gospođino bogatstvo zato što ga ona ne može naslijediti i na taj način opravdati svoju žrtvu. Nosi veo udovice sa bijelom ružom kao simbolom čiste, vječne ljubavi.

Gospođa je profinjeni sadist. Obožava na vrhovima prstiju hodati, plesati po leševima sluškinja! “Bilo bi joj bolje da bude malo pažljivija, da si ne bi porezala nožice na komadićima tih razbijenih ogledala.”, misli Solange. „Da, sluškinje su Gospođina razbijena ogledala, ali treba i znati biti sluga”.

Solange se ne boji.

Bunda je zamišljena Gospođa zato što je njeno krzno nježno i fino, kao i ona sama. Uostalom, bunda je simbol više klase.

Solange svoje rukavice za suđe zamijenjuje čipkastim rukavicama. Vadi ih iz džepa bunde kojoj se obraća kao Gospođi u perverznom užitku zato što je plaši. Solange zna da su rukavice u džepu – to je druga igra preko već dvostruko odigrane igre. Zamišlja da davi Gospođu sa Gospođinim čipkastim rukavicama na rukama, nju, koja je tako mrzila njene rukavice za pranje suđa!

To je prizor gotovo svakodnevnog, zamišljenog, ritualnog ubojstva.

Ormar je mjesto zamišljenog zločina. Solange još uvijek pokušava svoje srce osloboditi mržnje, mržnje koja je umalo opustošila to ubogo srce. Previše je pod pritiskom, istovremeno razapeta između sestre i Gospođe. Ona zapravo osjeća sućut prema Gospođi, ali, naravno, i prema svojoj sestri Claire. Zato su njene suze iskrene, prave suze. Solange je jako voljela Claire. Solange voli i Gospođu. U jednom trenutku ona joj oprašta sve. Kleči na koljenima pred upaljenom svijećom. Zatim nastupa interval pravog ludila koje se javlja kao odgovor, kao reakcija na prejaki intenzitet bola i spoznaje. To je osjećaj zaslijepljenosti, osjećaj dodira zla. Genetov osjećaj za moral povezan je s tim osjećajem. Živio je opsjednut velikom nesrećom, propašću koja prati tu zaslijepljenost, taj dodir. Slijede zatim ispitivanje, pa zamišljeno suđenje. Solange slijedi sudbinu sestre. Pije ostatak neotrovanog čaja u kojeg stavlja deset tableta gardenala. Prisjeća se proročanskih Clairinih riječi. Zatim crta Gospođino lice na listu papira. Gospođa je bila paravan dvjema sestrama, njihova zaštita od vanjskog svijeta i sav njihov svijet istovremeno.

Kraj predstave: Solangeino lice osvijetljeno plamenom svijeće, kraj svjetla istine, kraj svjetla koje razotkriva sve laži. Solange priznaje da je napokon slobodna. Traži samo poštovanje i dostojanstvo.
Dvije sestre, kao Gospođine sluškinje, do kraja života nikad nisu osjetile to dostojanstvo, kao niti poštovanje.To je kraljevsko dostojanstvo koje, ona zamišlja, može imati samo kao zločinka. I samo kad bude uhapšena i kažnjena za svoj zločin. S anđeosko-demonskim smijehom, u očima u kojima naviru suze ganuća ona podmeće požar i bježi u parišku noć.

————————————————————

Glumi: Blanka BukačKrznarić

Trajanje predstave: 60 minuta